Open top menu

Share .

27.3.15
Baždarević odlučio s kojom će formacijom napasti Andoru



Mehmed Baždarević, selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na oficijelnoj UEFA konferenciji za medije večeras u Andori nije htio otkriti karte pred sutrašnju utakmicu petog kola kvalifikacija za EURO 2016.

"Nije bilo nepoznanica, važno je da imamo 23 momka spremna. Jedina nepoznanica bio je Sejad Salihović, koji je lakše povrijeđen i probat ćemo ga osposobiti za Austriju, ali to nije današnja tema. Sutra ću pred samu utakmicu i neposredno pred meč saopštiti sastav. Važno je da su 23 igrača zdrava i da daju maksimum sutra", istakao je večeras Baždarević, javlja reporter Anadolu Agency (AA) iz Andorra la Velle.

Baždarević je kazao kako će BiH, najvjerovatnije, protiv Andore nastupiti u formaciji s dva napadača.

"Što se tiče terena, nisu optimalni uslovi, ali je najvažnije šta ćemo prikazati na njemu. Znamo zašto smo ovdje. Utakmica je važna, pogotovo bodovi koji su u igri", naglasio je Baždarević.

Nema tremu pred debi na klupi BiH, ali dodaje kako će sutra biti važan trenutak u njegovom životu i karijeri. Ne razmišlja ni o čemu, osim o pobjedi.

"Obukao sam dres reprezentacije BiH 1994. godine. Sada je 2015. i sretan sam što sam dobio čast da budem selektor BiH. Značajan moment za mene. Ne mislim o scenarijima koji su katastrofa. Ova je ekipa ozbiljna, dobro su momci radili i vjerujem da će dati sve od sebe. Andora će učiniti sve da nam napravi probleme. Ako damo 100 posto, možemo očekivati pozitivan rezultat", kazao je Baždarević.

Reprezentativci BiH večeras su trenirali na Nacionalnom stadionu u Andori, gdje će sutra od 20:45 sati biti odigrana i utakmica.

(sport)
Opširnije
DOBOJ: POKUŠAJ PALJENJA ZASTAVA SAD-A I BIH



Policiji je u Doboju jutros oko 9.10 sati odgovorna osoba u Američkom kulturnom centru u tom gradu prijavila da je uočila da je tokom noći nepoznata osoba ili više njih pokušala da zapali zastavu Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i zastavu Bosne i Hercegovine – potvrdila je Feni glasnogovornica Centra javne bezbjednosti Doboj Ljerka Stanimirović.

Policija je odmah izašla na mjesto događaja i izvršila uviđaj.

– Utvrđeno je da su izvršilac ili više njih, uz pomoć podesnog predmeta na kojem se nalazio zapaljeni komad tkanine, pokušali da zapale zastave koje se nalaze na objektu Američkog kulturnog centra – pojasnila je Stanimirović.

Tada je došlo do nagorijevanja obiju zastava.

O navodima iz prijave i utvrđenim činjenicima policija je obavijestila dežurnog tužioca Okružnog tužilaštva u Doboju, koji je ovaj slučaj okvalifikovao kao oštećenje tuđe stvari.

Tužilac se izjasnio da se ovo krivično djelo može precesuirati po prijedlogu oštećenog, te su iz policije odgovornim osobama u Američkom kulturnom centru uručili obrazac prijedloga za krivično gonjenje.

Policija iz RS-a intenzivno traga za počiniocima ovog krivičnog djela.



(bosnjaci)
Opširnije
PROCURILE` POSLJEDNJE PORUKE PUTNIKA IZ AVIONA KOJI SE SRUŠIO: “Dogodilo se nešto strašno…



Francuski mediji došli su u posjed poruka koje su putnici srušenog .aviona kompanije Germanwings slali neposredno prije pada. U rušenju aviona u francuskim Alpama poginulo je 150 ljudi, a za sve je okrivljen kopilot Andreas Lubitz.

Avion je kopilot, navodno sklon depresiji i u emocionalnoj krizi nakon što ga je djevojka ostavila, usmjerio prema zemlji. Padali su pnih 8 minuta…
Posebno su bile potresne poruke gimnazijalaca iz Halteren Am Seea koji su se vraćali iz Barcelone, gdje su bili na razmjeni učenika.
Među njima je bila i 16-godišnja Elena Bless, koja je sanjala da će jednog dan studirati i putovati svijetom.
“Slala mi je poruke i slike preko WhatsAppa i Snapchata i bila je jako zadovoljna putovanjem. Jako se dobro provodila”, ispričala je Elenina najbolja prijateljica Philipa. Dodala je da joj je prijateljica poslala i slike na kojima je bilo svih 16 učenika koji su s učiteljicama jezika otputovali na učeničku razmjenu u okolinu Barcelone.
SVI BILI U ŠOKU! “Dosta njih je slalo poruke iz aviona, pisali su da su se ukrcali i da jedva čekaju da slete u Njemačku. Pisali su i da su kupili poklone”, ispričala je Philipa za Daily Mail.
Sedamnaestogodišnja Malin opisala je šokantne scene u školi nakon što se proširila vijest o tragediji.
– Prijateljica mi je poslala SMS poruku u kojoj je pisalo da se dogodilo nešto strašno s avionom. Kada sam došla u školu, učenici su uplakani trčali po hodnicima i vikali: “O, Bože!”. Bilo je grozno, svi su bili u šoku, ispričala je Malin.
ŠTA JE REKAO PILOT? Zapadni mediji prenose i poruku koju je jedna putnica na drugom letu Germanwingsa, po imenu Britta Englich, u četvrtak podijelila na društvenim mrežama. Taj let je bio samo dan nakon tragedije u Alpama.
– Jučer ujutro, u 8.40, ukrcala sam se na Germanwingsov let iz Kelna prema Frankfurtu sa pomiješanim emocijama. Ali, nakon što je kapetan poželio svakom putniku ponaosob dobrodošlicu i održao kratak govor, ne iz cockpita, stajao je u kabini… Rekao je kako ga je nesreća duboko potresla, njega i cijelu posadu, ali da su se svi dobrovoljno javili da nastave raditi. Kazao je da on ima porodicu, da članovi posade imaju porodice i da će učiniti sve da večeras ponovo budu sa njima. Svi su šutjeli. A onda su svi počeli aplaudirati. I ja sam mu željela zahvaliti. On je razumio šta je vjerovatno svako od nas putnika mislio i uspio je, barem meni, učiniti da se oko tog leta osjećam dobro.

(doznajemo)
Opširnije
VIDEO: Laž koju živimo: Mračna istina o vrijednosti ljudskog života



Hrana. Voda. Zemlja. Nužnost za naše preživljavanje je u vlasništvu korporacija. Pa radimo i radimo tako da nam ne ostaje vremena da živimo život za koji radimo
Četvrtak, 26. 3. 2015. u 15:50, zadnja izmjena prije 5 sati i 1 minutu Piše: Martina Japec

Pogledajte inspirativni video s YouTube kanala Freshtastical koji se kritički osvrće na moderno doba, otuđenost i oduzetu slobodu ljudi u društvu koje je navodno naprednije nego bilo koje društvo kroz povijest (ispod videa možete pronaći prijevod):





U ovom trenutku mogli biste biti bilo gdje i raditi bilo što. Umjesto toga sjedite sami ispred ekrana. Pa što nas sprječava da radimo to što želimo, da budemo tamo gdje želimo biti...
Svakog dana se budimo u istoj sobi i slijedimo isti put, da bismo proživjeli isti dan kao jučer. Ipak, nekoć nam je svaki dan bio nova pustolovina. Na putu se nešto promijenilo, prije su naši dani bili neograničeni vremenom, sada su naši dani prema rasporedu.
Je li to ono što znači odrasti? Biti slobodan? No jesmo li zaista slobodni? Hrana. Voda. Zemlja. Nužni elementi za naše preživljavanje su u vlasništvu korporacija. Nema hrane za nas na drveću, nema pitke vode u potocima, nema zemlje na kojoj možete izgraditi dom. Ako pokušate iskoristiti ono što nam zemlja pruža, bit ćete zatvoreni. Pa slijepo slijedimo njihova pravila.
Otkrivamo svijet iz priručnika. Godinama sjedimo i ponavljamo ono što su nam rekli. Testiraju nas i ocjenjuju kao subjekte u laboratoriju. Odgojeni smo da ne budemo drugačiji. Dovoljno pametni da radimo svoj posao, no nedovoljno pametni da preispitujemo zašto ga radimo.
Pa radimo i radimo tako da nam ne ostaje vremena da živimo život za koji radimo. Dok jedan dan ne postanemo prestari da radimo svoj posao, ostavljeni smo da umremo, a naše uloge u igri preuzmu naša djeca.
Za nas je naš put jedinstven, no zajedno nismo ništa više od goriva. Goriva koje troši elita. Elita koja se skriva iza loga velikih kompanija.
Ovo je njihov svijet. I njihov najvredniji resurs nije u zemlji. To smo mi. Mi izgrađujemo njihove gradove. Mi upravljamo njihovim strojevima. Mi se borimo u njihovim ratovima. Naposljetku, novac nije ono što ih pokreće. To je moć.
Novac je samo oruđe kojim nas kontroliraju. Bezvrijedan komad papira o kojem ovisimo da se prehranimo, putujemo, zabavljamo. Dali su nam novac, a zauzvrat smo mi njima dali svijet. Gdje su nekoć bila drveća koja čiste zrak, danas su tvornice koje ga truju.
Gdje je nekoć bila voda za piće, danas je toksičan otpad koji smrdi. Gdje su životinje slobodno trčale, danas su farme na kojima se rađaju i kolju u nedogled za naše zadovoljstvo.
Preko milijardu ljudi gladuje unatoč činjenici da ima dovoljno hrane za sve. Kamo to sve odlazi? Oko 70 posto žitarica koje uzgajamo odlazi na prehranu životinja koje jedemo za večeru. Zašto pomoći gladnima? Od njih se ne može profitirati.
Mi smo poput kuge koja hara zemljom. Uništavamo isti onaj okoliš koji nam omogućuje život. U svemu vidimo nešto što se može prodati. Predmet koji možemo posjedovati.
No što će se dogoditi nakon što zagadimo posljednju rijeku. Otrujemo posljednji dah zraka? Nakon što nestane nafte za kamione koji nam nose hranu? Nakon što shvatimo da ne možemo jesti novac, da nema vrijednost. Ne uništavamo planet, uništavamo sav život na njemu.
Svake godine tisuću vrsta izumre. A vrijeme istječe prije nego mi dođemo na red. Ako živite u Americi, imate 41% šansu da ćete oboljeti od raka. Srčana bolest će ubiti svakog trećeg čovjeka. Uzimamo propisane lijekove da bi se s time nosili, no liječnička je skrb treći vodeći uzrok smrti nakon srčanih bolesti i raka.
Rečeno nam je da se sve može riješiti bacanjem novca znanstvenicima kako bi otkrili priliku da nestanu svi naši problemi. No farmaceutske tvrtke računaju na našu patnju kako bi iz toga mogli izvući profit. Mislimo da idemo prema lijeku, no zapravo se udaljavamo od uzroka. Naše tijelo rezultat je onog što konzumiramo, a hrana koju jedemo je napravljena samo radi profita. Hranimo se toksičnim kemikalijama.
Tijela životinja krcata su lijekovima i bolestima. No mi to ne vidimo. Mala grupa korporacija koja posjeduje medije ne želi to. Pruža nam bajku za koju govore da je stvarnost.
Smiješno je što su ljudi nekoć mislili kako je Zemlja centar svemira, a danas se opet vide kao centar planeta. Okrećemo se prema našoj tehnologiji i tvrdimo kako smo najpametniji. No potvrđuju li računala, automobili i tvornice doista inteligenciju? Ili pokazuju koliko smo lijeni postali.
Na lice smo stavili civiliziranu masku, no ako je maknemo, što smo?
Koliko brzo zaboravljamo da smo tek u posljednjih 100 godina dopustili ženama da glasuju, dopustili crncima da žive kao jednaki...
Ponašamo se kao sveznajuća bića, no opet toliko toga propuštamo vidjeti. Hodamo ulicom ignorirajući male stvari. Oči koje bulje, priče koje dijele. Sve vidimo kao pozadinu za svoje "ja". Možda se bojimo kako nismo sami. Kako smo dio veće slike.
No nismo se u stanju povezati. U redu nam je ubijati svinje, krave, kokoši, strance u dalekim zemljama. No ne naše susjede. Ne naše pse, naše mačke, one koje smo naučili voljeti i razumjeti.
Druga bića nazivamo glupima, no ipak ciljamo u njih kako bi opravdali svoja djela. No da li ubijanje samo zato što možemo, zato što smo to uvijek činili, to čini ispravnim? Ili pokazuje koliko smo malo naučili da nastavljamo izbacivati svoju primitivnu agresiju umjesto suosjećajnosti.
Jedan dan će nas osjet života napustiti, naša tijela će istrunuti, a vrijednosti nestati. Jučerašnje radnje su sve što ostaje iza nas. Smrt nas stalno okružuje. Ipak, čini se tako udaljena iz naše svakodnevne stvarnosti.
Živimo u svijetu na rubu kolapsa. Ratovi sutrašnjice neće imati pobjednike. Nasilje nikad neće biti odgovor, ono će uništiti svako moguće rješenje.
Ako se zagledamo u svoje najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu tako različiti. Dijelimo isti cilj - sreću. Razdiremo svijet u potrazi za srećom, bez da prije toga pogledamo u sebe. Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji imaju najmanje. No jesmo li zaista sretni sa svojim mobitelima, kućama, automobilima?
Postali smo udaljeni. Idealiziramo ljude koje nikad nismo upoznali. Nevjerojatne stvari gledamo samo na ekranu, a oko sebe samo obične. Čekamo nekoga da donese promjenu, bez da pomišljamo da se sami mijenjamo.
Politički izbori su poput bacanja novčića. To su dvije strane istog novčića. Biramo lice koje nam pruža iluziju izbora i promjene, no svijet ostaje isti. Političari ne služe ljudima, oni služe onima koji su im dali moć.
Trebaju nam vođe, ne političari, no u ovom svijetu sljedbenika zaboravili smo kako sami voditi. Prestanimo čekati promjenu i sami postanimo promjena koju želimo vidjeti. Nismo do ovdje došli sjedeći na stražnjici. Ljudska rasa je preživjela ne zato jer smo bili najbrži i najjači, već zato što smo radili zajedno.
Usavršili smo umjetnost ubijanja. Sada trebamo usavršiti umjetnost življenja. Nije riječ o spašavanju planeta, on će biti tu bez obzira hoćemo li mi biti na njemu ili ne. Zemlja postoji milijardama godina, a svaki od nas će biti sretan ako poživi 80.
Mi smo bljesak u vremenu, no naš je utjecaj vječan. Često poželim da sam živio u dobu prije računala. Kada nismo imali ekrane da nas ometaju. No shvaćam da je ovo jedino vrijeme u kojem želim živjeti jer ovdje i sada imamo mogućnost koju nismo imali prije. Internet nam daje moć da dijelimo ovu poruku i povežemo se s milijunima ljudi diljem svijeta.
U dobru i zlu naša generacija je ta koja će odrediti budućnost života na našem planetu. Možemo nastaviti služiti sustav uništavanja sve dok ne nestane sjećanja na naše postojanje. Ili se možemo probuditi, shvatiti da ne evoluiramo na bolje već prema dolje. Samo imamo ekrane ispred glava pa ne vidimo kamo idemo.
Sadašnji trenutak je ono čemu nas je svaki korak, svaki dah i svaka smrt dovela. Mi smo lica svih koji su bili prije nas i sada je na nama red. Možemo odabrati vlastiti put ili slijediti cestu kojom su već kročili mnogi.
Život nije film. Scenarij nije unaprijed napisan. Mi smo pisci. Ovo je vaša priča. Njihova priča. Naša priča.

(24sata)
Opširnije
Užasna istina, skoro niko ovo nije znao: Kopilot koji je srušio avion još prije šest godina patio od depresije?



Čovjek koji je odgovoran za rušenje aviona Germanwingsa je Andreas Lubitz! Ovaj 28-godišnjak se u utorak ujutro zaključao u pilotsku kabinu i namjerno avion usmjerio prema planini. Za to vrijeme kapetan Patrick Sonderheiner očajnički je molio svog kolegu da ga pusti u cockpit, ali s druge strane nije došla nikakva reakcija.


Normalno je disao i čini se da uopće nije bio nervozan. Kapetan je plakao i molio, ali Lubitz je samo šutio…

Pokazali su to snimci iz “crne kutije”.

A jedan od vodećih reportera uglednog njemačkog Der Spiegela Matthias Gebauer na svojem je zvaničnom Twitterprofilu objavio da je Andreas Lubitz, uprkos drugačijim tvrdnjama određenih njemu bliskih krugova, ipak patio od depresije i iscrpljenosti.

Pozivajući se na Lubitzove kolege, Gebauer navodi da je kopilot srušenog Airbusa u depresiju pao tokom obuke za pilota, koju je na nekoliko mjeseci 2009. godine bio prekinuo.

Šta se još trenutno zna o čovjeku koji je odgovoran za ubistvo 150 ljudi? Ima 28 godina, dolazi iz mjesta Montbaur, a u karijeri je imao 600 sati leta.

Kopilot se školovao u Bremenu, u letačkoj školi “Lufthanse”, koja je “majka-firma” kompanije “Germanwings”. Kapetan leta imao je više od 6.000 sati letenja, navode njemački mediji u izvještajima o avionu “Germanwingsa” koji se srušio u južnoj Francuskoj.

Za usporedbu, u Americi nikad ne bi mogao postati kopilot s toliko malo sati leta

Njegovi prijatelji i kolege kažu da nikada nije pokazivao znakove depresije i da je prošle jeseni obnovio licencu.

– Stvarno mu je dobro išlo, bio je presretan svojim poslom u Germanwingsu – rekao je njegov kolega i član letačkog kluba Peter Ruecker.

– Bio je pomalo tih, ali uvijek prijateljski raspoložen.

(Doznajemo)
Opširnije